U srijedu 26. ožujka 2025. u našem Vrtiću u Šibeniku upriličen je susret za roditelje uz Dan očeva koji smo proslavili na svetkovinu sv. Josipa. Predavanje na temu S koljena na koljeno imala je psihoterapeutkinja i specijalistica za krizne situacije, teologinja Maja Jakšić iz Splita.
Predavačica je na početku nizom pitanja potaknula okupljene da si posvijeste svoj odnos sa svojim roditeljima, s majkom i s ocem, te im skrenula pozornost na to kako od svojih predaka ne nasljeđuju samo fizički izgled, nego i neke psihološke i duhovne karakteristike što se možda rjeđe spominje.
Govorila o emocionalnom nasljeđu osobe jer je dosta načina na koji osoba nešto doživljava, kako reagira, kako se nosi s poteškoćama, ali i kako cijeni radosti života, naučila je u obitelji iz koje potječe, često nesvjesno, pa onda to donosi u bračnu zajednicu. Pri tom su emocionalna nasljeđa supružnika obično dosta različita te se događa “sudar svjetova”, a to se odražava na njihov brak i kvalitetu odnosa. Mislimo kako se svađamo u vezi djece, novca, ljubavi, a u nama se svađaju naši obrasci i očekivanja usvojeni u obiteljima iz kojih smo došli”, primijetila je predavačica. Naslijeđene obrasce osoba ponavlja jer je to nešto što joj je poznato, a često niti ne zna kako bi drugačije.
Za oslobađanje od opterećujućih ponašanja koje je osoba naslijedila iz obitelji iz koje potječe vrlo važno je osvijestiti sebi ta svoja ponašanja i onda ih postupno, korak po korak, mijenjati uvodeći nove i bolje obrasce ponašanja. “Nije dovoljno uvidjeti”, kazala je predavačica, moramo nešto novo naučiti, odnosno moramo osvijestiti koji su to naši disfunkcionalni obrasci ponašanja i naći alternativu, zamjenu za njih. Ne treba odmah započeti s najvećim izazovima, nego krenuti od onih laganijih i lakše izvedivih. Potrebno je to činiti i radi pružanja boljih primjera koja će svjesno ili nesvjesno usvajati njihova djeca. Kao što smo mi učili od naših roditelja tako i naša djeca uče od nas, stoga je važno prekinuti ovaj začarani krug, poručila je psihoterapeutkinja Jakšić.
Važnu ulogu u cijelom tom procesu ima opraštanje. Predavačica je istaknula kako uvijek treba opraštati te da je to proces u kojem nekom treba više, a nekom manje vremena. Naglasila je kako je opraštati važno zbog sebe i svog zdravlja jer bol zbog unutarnjeg ranjavanja stalno iznova povrjeđuje samu osobu, što se odražava u svim segmentima njezina života. Opraštanje je uvijek zahtjevno, pogotovo u situacijama kad se neka djela ne čine dostojnima oprosta. Ono se ne temelji na tuđim postupcima, nego na našem stajalištu. Riječ je o odluci, a ne emocionalnoj raspoloživosti, budemo li čekali emocionalnu spremnost za nekome oprostiti, možda to nikad nećemo dočekati. Oprost nije ničim uvjetovan za razliku od pomirenja koje je uvjetovano, poručila je.
Zaključila je konstatacijom kako su današnji očevi stekli puno više kompetencija i više su uključeni u život svoje obitelji od njihovih očeva i djedova, ali su izgubili očinski kod, autoritet te je ovo prilika za promišljanje kako to vratiti kako bi vodili i čuvali svoju obitelj, štitili je i borili se za nju, ostali s njom i molili s njom.
Roditelji su imali mogućnost uključiti se s pitanjima, komentarima.
Djeca koja su se igrala u prostorijama vrtića za vrijeme predavanja iznenadila su na završetku predavanja očeve svojim nastupom, čestitkom za tate.
